Džemaludin Čaušević

Mehmed Džemaludin ef. Čaušević (1870-1938) (Arebica: مُحَمَّدٌ جَمَالُ‌الدِّينِ أف. چاۆشه‌وٖىݘ ) je bio bošnjački velikan, i vjerski prvak bosanskih muslimana. Rođen je 28. decembra 1870. godine u Arapuši kod Bosanske Krupe.

Medresu je završio u Bihaću, a Mektebi hukuku (Pravni fakultet) 1887. godine u Istanbulu. Studirao je u Istambulu, procitao djela velikih muslimanskih modernista i reformatora al Afganija i Abduha te upoznao Ataturkovu Tursku.^[1] Od 1903. do 1905. godine nastavnik je arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji, kad je izabran za člana ulema-medžlisa. Dvije godine, od 1910. do 1912., profesor je na Šerijatskoj sudačkoj školi, profesoru na osobni zahtjev prekida, dugo je bez posla, da bi na nagovaranje Hodžinske kurije a uz opiranje Austro-Ugarske bio 1913. godine izabran za reisul-ulemu.

Nakon Sarajevskog atentata uvečer 28. lipnja 1914. izbile su u Sarajevu protusrpske demonstracije i izgredi, pri čemu su uništeni srpski dućani i kuće. Novi reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević javno je prosvjedovao protiv tog pogroma i osobno uzeo u zaštitu nekoliko Srba.^[2]

Na položaju reisul-uleme ostao je sve do 1931. godine, i za to vrijeme je bio nesporni duhovni vođa Bošnjaka, pokretač i učesnik njihovih brojnih akcija. Kao teolog i kulturni radnik pripadao je reformatorskom dijelu bošnjačke inteligencije i sav životni vijek je proveo u iznalaženju odgovarajućih načina bošnjačkog duhovnog i političkog življenja. Stupanjem na snagu novog ustava Islamske zajedinice 1930. godine, kojim se dokida samostalnost te institucije, na osobni je zahtjev penzioniran, ne prihvatavši da obnaša svoju funkciju u tako po muslimane sramnim uvjetima.

Ef. Čaušević reformira arebicu za potrebe pisanja bosanskim jezikom unoseći u nju palatale đ, nj, lj i ć, te vokale o, i, e. Tako preuređena arabica nazivana je reformirana arabica, mektebica i matufovača. Njome su štampana mnoga značajna djela kao što su: Kratka historija Islama, Bergivija i Tedžvid. Objavljivati je počeo za vrijeme školovanja i studija u Turskoj u listovima: Tercünam-i hakitat, Tasvir-i efkâr i Vatan a u rodnoj Bosni uređuje Behar (1906-1907) , Tarik i Mekteb.

Bio je poznat i po tome što je u svoje vazove unosio svoje liberalne i reformatorske poglede na islamsku tradiciju. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije, ravnopravnog položaja ženskog bića u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i obrazovanja te učestvovanja u javnom životu.

Strani promatraci su 1920-ih godina bili iznenađen velikim brojem muslimana koji studiraju na sveucilištima i visokim školama.^[3][4] A mnoge muslimanke su radile u sarajevskim tvornicama - što je bilo nezamislivo u strogim muslimanskim sredinama u to doba. Sve ove tendencije je podupirao reis-ul-ulema Čaušević. Godine 1927. izazvao je sablazan medu konzervativnim bosanskim muslimanskim svecenstvom, najprije time što je ustvrdio da bi se vakufska zemlja u gradskim središtima na kojima se nalaze groblja mogla bolje iskoristiti tako da se na njoj sagrade škole, a jer se usprotivio običaju da žene nose feredže.

"Više volim vidjeti muslimansku djevojku bez feredže koja pošteno zaraduje za život, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredžom na licu a vecer provodi u kafani."^[5]

Tvrdio je da nošenje feredže nije vjerska dužnost nego tek običaj, a preporucio je i da muškarci, umjesto fesa, nose obican šešir à la Ataturk (nošenje fesa je umesto turbana uveo sultan 1828. kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad, a vjernici su se tomu tada žestoko odupirali).^[6] Ove Čauševiceve izjave izazvale su buru prosvjeda - držali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijeće u Sarajevu objavilo je svoj službeni stav u kojem je osudilo njegove poglede.^[1]

Na položaj reisu-l-uleme u teškom ratnom i poratnom periodu Džemaludin ef. Čaušević se predano i dostojanstveno borio za ravnopravnost islama i muslimana, dolazeći u česte sukobe kako sa jugoslovenskom vladom tako i sa konzervativnom ulemom i zaostalim muslimanskim svijetom. Kada je 1929. godine ministar Milan Srškić donosenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice pokušao srušiti vjersku autonomiju, reis Čaušević mu se oštro suprostavio, što je za posljedicu imalo njegov odlazak u penziju 1930. godine. Do kraja života 1938. godine radio je na prijevodu Kur'ana sa Muhamedom Pandžom. Dženaza ovom velikom alimu, reformatoru i borcu bila je do tada nezapamćena po brojnosti onih koji su željeli da mu tim posljednjim zemaljskim činom odaju priznanje.

Pod njegovim uplivom i osmišljenjem reformirana je Gazi-Husref-begova medresa. S Muhamedom Pandžom prevodi Kur'an na bosanski jezik, koji on sam naziva hrvatskim u obimnim Uvodom, Tumačenjem i Bilješkama. Uredio je i izdao knjigu za muslimansku mladež Islamski velikani.

Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s Bošnjacima.

U stanu rahmetli reis-ul-uleme se dogodila provala u martu 1941, kada je ukradeno "oko milion dinara".^[7]

p r u Reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Hilmi Hadžiomerović (1882–1893) • Mehmed Teufik Azabagić (1893–1909) • Sulejman Šarac (1910–1912) • Džemaludin Čaušević (1913–1930) • Ibrahim Maglajlić (1930–1936) • Fehim Spaho (1938–1942) • Ibrahim Fejić (1947–1957) • Sulejman Kemura (1957–1975) • Naim Hadžiabdić (1975–1987) • Husein Mujić (1987–1989) • Jakub Selimoski (1991–1993) • Mustafa Cerić (1998–2012) • Husein Kavazović (2012–trenutno)